Javni prevoz u gradu Sarajevo
Odlučili ste posjetiti Sarajevo i sada se pitate kako se kretati? Evo nekoliko savjeta u vezi s javnim prijevozom u Sarajevu. Grad Sarajevo, s metropolitanskom oblasti (Kanton Sarajevo), ima populaciju od približno 440.000 ljudi. Trebali bismo uključiti 50.000 stanovnika susjednih gradova i općina, koji svakodnevno koriste javni prijevoz u Sarajevu, unutar i izvan grada.
Sarajevo ima obimnu mrežu tramvaja, autobusa, trolejbusa i minibusa, koji se voze od strane državne kompanije za prijevoz GRAS, kao i privatne kompanije Centrotrans, koja operira na određenim linijama autobusa i minibusa. Generalno, tramvaji pokrivaju većinu javnog prijevoza u Sarajevu, uključujući i predgrađa. Općenito, nemoguće je zaobići izuzetno popularnu nedavno renoviranu žičaru Sarajeva. Ona povezuje Baščaršiju (općenito poznatu kao Stari Grad) i planinu Trebević, jednu od četiri olimpijske planine.
Za one sretnike koji slete na sarajevski aerodrom, lako je uhvatiti shuttle autobus koji vozi približno svaki sat. Možete provjeriti točno vrijeme vožnje ovdje. Taksijem možete stići bilo gdje u gradu, a najduža vožnja koštat će vas oko 15 KM (8 €).
Sarajevski tramvaji
Jedan od najpopularnijih mitova koje ćete čuti jeste da je Sarajevo bilo prvi grad u Evropi s javnim tramvajskim sistemom. Među mnogim mitovima koje ne propuštamo u našoj historiji, ovaj je onaj u koji većina ljudi vjeruje. Turistički vodiči i obični ljudi će se hvaliti tim činjenicom. Nažalost, morat ćemo ih sve razočarati. Stvarnost je takva da bismo Sarajevo mogli svrstati među trideset najvećih evropskih gradova s tramvajima koji se koriste kao redovni javni prevoz.
Dokazani istorijski fakti o ovoj temi govore nam da je, nakon što je Bosna i Hercegovina bila okupirana od Austro-Ugarske Monarhije 1878. godine, bila u toku izgradnja obimne željezničke infrastrukture. Austro-Ugarska je primjenjivala uskotračnu željeznicu (760 mm širine, umjesto 1435 mm normalne širine) u Bosni. 5. oktobra 1882. godine, Sarajevo je povezano s gradom Brodom na sjevernom dijelu zemlje. Budući da je nova željeznička stanica bila malo udaljena od centra grada, lokalne vlasti su se borile da pronađu način kako pružiti održivu vezu.
Ministar finansija, Benjamin Kállay, insistirao je na konjskom tramvaju i trebalo je malo više od četiri mjeseca da se završe radovi. Prvi tramvaj je predstavljen javnosti 1. januara 1885. godine. To je bilo veliko postignuće za Sarajlije, a trajalo je 13 minuta od željezničke stanice do glavne gradske stanice, koja je danas Trg Alije Izetbegovića u centru grada. Postojao je kodeks oblačenja, posebno za vozače i konduktere, gdje je jedan od glavnih preduslova bio pristojno oblačenje i ne “mirisati na rakiju ili bijeli luk”. Sve u svemu, tramvaj je imao visoku estetsku vrijednost, a novinski članci su ga nazivali “terasom na šinama”.
Tramvaj koji je tada predstavljen građanima mogao je primiti 28 putnika. Jedna od mnogih legendi vezanih uz priču kaže da je prva stanica u gradu bila puna cipela, jer su ljudi mislili da ih moraju skinuti kada ulaze u tramvaj. Početna dužina tramvajskih pruga bila je 3,1 km, a prema pravilima, jedan konj mogao je povući samo dva kruga tamo i nazad, nakon čega bi bio zamijenjen i ostavljen da odmara. Prve tramvajske karte štampane su na tri jezika: bosanskom, njemačkom i turskom, i bile su crvene boje. Na današnjoj ulici Strossmayera (ispred Rimokatoličke katedrale), podignuti su tramvajski depo i konjušnica.
I sada dolazimo do najpoznatije legende i mita Sarajeva. Bila je 1895. godina i modernizacija Sarajeva se odvijala ozbiljnom brzinom. Grad je dobio svoju prvu električnu centralu, a tramvajski sistem, umjesto konjskih zaprega, elektrificiran je. Dakle, tvrditi da je Monarhija koristila Sarajevo kao testno polje za novu tramvajsku tehnologiju jednostavno nije istina. Danas su ove informacije lako provjerljive na internetu, a jedina istina je da je Sarajevo, unutar Austro-Ugarske Monarhije, dobilo električni tramvaj 2 godine prije Beča i Budimpešte, ali i prije Praga i Zagreba. Međutim, Sarajevo je bilo samo četvrti grad u cijelom Carstvu koji je imao takvu privilegiju.
Uzimajući u obzir sve informacije, važno je spomenuti da grad nije bio drugačiji od većine razvijenih evropskih gradova kada je u pitanju javni prevoz u Sarajevu. Godine 1960. tramvajska mreža je prešla s uskog (760 mm) na normalni kolosijek (1435 mm), a grad je dobio svoje prve poznate takozvane tramvaje iz Washingtona. Flota koja se koristila u mreži bili su artikulisani tramvaji Tatra K2 iz Češke, isporučeni sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Kasnije su se tim tramvajima pridružila modernija vozila.
Trase tramvaja
Trasa tramvaja je vrlo jednostavna: prolazi kroz cijeli grad, od Ilidže do Baščaršije i nazad, kroz nekoliko glavnih ulica grada: Džemala Bijedića, Bulevar Meše Selimovića, Zmaja od Bosne, Maršala Tita, Obala Kulina Bana i ulice Mula Mustafe Bašeskije. Postoji samo još jedna destinacija, a to je Željeznička stanica Sarajevo. Tramvaji u Sarajevu imaju šest različitih linija, ali je jedina razlika u početnim i završnim stanicama, dok svi prolaze istim tramvajskim prugama i, ako planirate ispravno, većina njih može vas odvesti do nekih od najistaknutijih destinacija u gradu.
Karte za tramvaje lako je kupiti. Svaka trafika koja se nalazi blizu tramvajske pruge prodaje karte i koštaju 1,60 KM. Također možete kupiti kartu od vozača, a onda će koštati 1,80 KM. Moguće je kupiti karte za dva, pet i 10 vožnji. Karte treba validirati na zelenom elektronskom uređaju koji se nalazi u tramvaju blizu prvih vrata vozila. Važno je napomenuti da, jednom kada je validirana, karta je važeća jedan sat u tramvaju.
